Zadovoljstvo nam je najaviti gostovanje kolege Josipa Mijića koji će dana 18.decembra u 10.30 održati predavanje za studnte ALU na temu Digitalna revolucija u likovnoj umjetnosti: Kako umjetna inteligencija utječe na kreativnost, te upriličiti izložbu iz ciklusa FoRm OVeR SuBsTanCE 2.30 u Galeriji ALU. Otvorenje izložbe je zakazano istoga dana u 12.30. Izložba ostaje otvorena za javnost do 23.decembra, a radno vrijeme Galerije ALU je svakim radnim danom i subotom od 10 do 18 sati.
Johannes Struck
Ogledalce, ogledalce moje…“, poput čarobnih ogledala doimaju se umjetnička djela iz novog umjetničkog ciklusa Josipa Mijića „Forma nad sadržajem Vol. 2“. No, promatraču odgovore ne daju tako lako, nego ga suočavaju s dodatnim temeljnim pitanjima.
Refleksija umjetničkih djela kao čarobno ogledalo doima se tim uzbudljivija: Odražava li istinu? Čiju istinu? Je li bitno? Jer danas, češće nego ikad, laž izrečena tisuću puta može postati istina. Ogledalo uvlači promatrača i potiče ga na preispitivanje svojih djela. Jesu li ispravna ili ne, jesu li izrečene riječi istinite ili ne, lažemo li sami sebe? Što me razlikuje od drugoga, moja vanjština ili moja nutrina? Kakav svijet odražavam ja? Kako mogu znati, da li je svijet koji upada u ogledalo stvaran?
Josip Mijić svojim djelima postavlja ta pitanja. U vremenima, u kojima su gotovo svako uvjerenje i povezanost ugroženi, bilo zbog pandemije ili političke neizvjesnosti, on preispituje posljednje izvjesnosti, nas same i našu okolinu. Upravo „površinom“ svojih radova, umjetnik napada naše površnosti samooptimizacije i životnih laži.
Svako umjetničko djelo prekriveno je poluprozirnom plastikom i reflektirajućim premazom. Stari obruči okružuju sadržaj i tako postavljaju okruglu formu iznad sadržaja i njegove strukture. Time prepušta uhvaćene misli raspadanju.
Sam umjetnik kaže: Umjetnička djela su, kao ogledalo istine, i stranice umjetnikova dnevnika. Dnevnika, u koji se pišu sve misli, iskreno i bez stida; svaki komadić sjećanja se ispituje i izvlači – bez prepreka. Bez obzira otkrivaju li ti radovi umjetnika ili ne, on ih stvara, jer omogućuju oblik komunikacije bez poricanja. Jedan oblik molitve, koji umjetniku pomaže pronaći smisao u životu. (Josip Mijić)
Zar ne postoji ništa u što možemo biti sigurni? Ne, ne baš: u svakom umjetničkom djelu pronalazimo kvadrat crven kao krv – u doslovnom smislu riječi. Josip Mijić koristi vlastitu krv, „jedan sasvim poseban sok“, kao slikarski medij: primitivan, arhaičan i istinit, jer u krvi pronalazimo sve bitne informacije pojedinca: njegovo zdravstveno stanje, njegovu hormonsku ravnotežu, naposljetku i individualni profil DNK, na temelju kojih bi se umjetnik mogao dokazati kao autor. To je maleni, gotovo neprimjetni crveni kvadrat, koji u cjelokupnoj sferi neizvjesnosti i difuzije umjetničkog djela tvori sidro, pomažuću ruku umjetnika.
I tako Josip Mijić preklapa stvarnost koja je prenesena u spiritualnost okrugle površine ogledala s minimalističkom, škrtom, pravokutnom strukturom i linijama oko crvenog kvadrata kao materijalom umjetnika.
Ako svako pojedinačno djelo iz „Forma nad sadržajem Vol. 2“ promatramo kao jedinstvo duhovne i materijalne stvarnosti, naočigled popratna individualna i jedinstvena „samo-zrcaljenja“ svakog promatrača dovode u pitanje njihovo pravo na istinitost – kao da djela podsvjesno šapuću „Koga ti zavaravaš?“, kad se izobličen i raspršen vidi usred djela. Doslovna refleksija, kao interakcija između umjetnosti i promatrača podiže njegovo djelo na novu komunikativnu razinu, obogaćenu imanentnom tamom i strukturom, što osim sadržaja, i formalno tvori vezu s njegovim dosadašnjim opusom.
U međuvremenu je Josip Mijić od svojih djela stvorio NFT, ne-zamjenjive tokene, digitalnu, jedinstvenu i nedjeljivu Blockchain-tehnologiju. Razbija plosnate radove ciklusa „Forma nad sadržajem Vol. 2“ i stvara uzvišenost u prostoru na temelju fizičkih djela. Umjetnik stvara „svjetove“. Globalne strukture rotiraju se u sferama poput planetoida. Naizgled lišene života, mineralne strukture, isprekidane šljakastim, metalno sjajnim elementima.
Ni kao čarobno ogledalo ni kao planetoid, djela Josipa Mijića promatračima ne govore istinu. Jer postoji toliko istina, koliko i promatrača koji se bave s njegovim umjetničkim djelima. Nije čak ni zajamčeno, da ćete konačnu istinu dobiti, možda bolje, razviti. Ili možda ipak hoćete: Stvarnost i izvjesnost su rijetke i možda vremenski ograničene vrijednosti. Možete ih pokušati potražiti, ali nikome nije dano pravo da ih pronađe.
