Veliko nam je zadovoljstvo pozvati vas na kolektivnu izložbu bosansko-hercegovačkih umjetnika pod nazivom “CONTEMPORARY BOSNIA”, koji različitim likovnim pristupima oblikuju savremenu umjetničku scenu.
Kolektivna izložba: Contemporary Bosnia
Datumi: 8–16. februar 2025.
Otvorenje izložbe: 8. februar, 18:00–20:00
Lokacija: Jutta Gallery, 104 Charlton St, New York, NY 10014
Izlagači: Alisa Teletović, Azra Subašić, Rebeka Abdagić, Denis Haračić, Amer Hadžić, Rikardo Druškić, Lea Jerlagić
Osvrt na izložbu napisala je doc.dr. Lamija Neimarlija, a za dizajn plakata i pratećih vizuala zaslužna je Amra Mahmutović.
Kolektivna izložba bh.umjetnika/ca NY
Izložba “Contemporary Bosnia” okuplja recentne radove bosanskohercegovačkih umjetnica i umjetnika, koji su se istakli na bh. ali i široj umjetničkoj sceni, ispisujući nove trase kulturnog života jezikom likovnosti. Iako je riječ o raznolikim likovnim poetikama i postupcima, zajednički imenitelj kreativaca čiji su radovi okupljeni ovom izložbom jeste ispitivanje pretpostavki kulture i doprinos bogatijoj slici postojanja od one koja se promoviše sredstvima masovnih komunikacija. Autori/ce nas izmještaju u svjetove mašte, suvereno i hrabro se služeći likovnim medijem u promicanju istine o vladajućem sistemu vrijednosti. Ponikli na tlu heterogenih kulturnih, tradicijskih i historijskih utjecaja, radovi okupljeni na izložbi “Contemporary Bosnia” svjedoci su duha pluraliteta, otvorenosti za različitosti, priznavanja drugog i drugačijeg, njegovanja tradicije, promišljanja budućnosti, u nastojanju da se bolje razumiju egzistencijalne pretpostavke u sadašnjosti.
Predstavljanje ovih vrijednih ostvarenja bh. umjetnica i umjetnika njujorškoj publici omogućio je Amin Kujović, iz ljubavi prema bh. talentu i stvaralaštvu, u želji da dašak svog nekadašnjeg doma donese u novi dom – New York.
Rebeka Abdagić nas vizualno izmješta i uvodi u svijet nestvarnosti preciznim i uvjerljivim izrazom kretanja mašte prostorima arhitekture ili prirode. Preciznost i tačnost linije doprinosi uvjerljivom prikazu, opipljivosti vizualnog iskaza. Takvo tehničko savršenstvo pri susretu sa intenzivnim i neočekivanim koloritom gradi neobičen umjetnički iskaz. Jasnoća nestvarnog prizora razlistava slojeve značenja pri suočavanju umjetničke i stvarne istine.
Zamršenost uma je sugerisana stepenicama koje nigdje ne vode, prolazima koji ne znamo gdje vode ili mnoštvom prolaza i puteva. Takvom mučnom raspoloženju doprinosi svedenost kolorita i ponavljanje malog broja intenzivnih boja. Određeni segment prostora je prikazan tačno i precizno, međutim, pažljivo redanje i ponavljanje ploha boje ukazuje na nastavak istog ritma, neizvjesnost i nezavršenost postupka, odnosno unutarnjih kretanja po zadanom taktu. Slike Rebeke Abdagić su vizualne metafore za dubine ljudske podsvijesti, a u svojoj uvjerljivosti pokazuju da su nemoć, strah, neizvjesnost, izgubljenost najveće istine svakodnevnice koju živimo. Ponavljanjem boje ili motiva umjetnica naglašava intenzitet i prisutnost skrivenih i pritajenih dijelova duše.
Kolorističko i formalno obilje na platnu Rikarda Druškića donosi fantastičnu viziju svijeta, pri susretu daleke prošlosti i daleke budućnosti. Ljudi-roboti i mitska bića u idiličnom ambijentu prirode i životu svakodnevnice, kao susret nespojivih koncepata i duhovnosti, ostavljaju nas zapitanim o dimenzijama stvarnosti i vidljivosti.
Na nivou tehnike u radovima ovog umjetnika susreće se digitalna tehnologija sa tradicionalnim slikarskim postupcima. Ideje se najprije oblikuju u digitalnom obliku, pa formalni aspekti ovog umjetničkog iskaza uveliko duguju tehnologiji. Mnogostrukost i razlučenost formi ukazuje na namjernost i neskrivenost prikaza, dok raznobojnost, slojevi boje i različite teksture doprinose perceptivnoj složenosti. Jasna arhitektonika slike ostvaruje se paralelnom uslojenosti formi ili rasporedom dijelova oko centralne ose, što ostvaruje ravnotežu među polovinama slike. Uvjerljiv stil izvođenja svijeta koji dijele mitološka bića, roboti i nadrealne vizije, ukazuje na umjetnikovu namjeru da problematizira slojeve identiteta savremenog čovjeka. Suočavanje mitološkog i tehnološkog u radu Rikarda Druškića postavlja pitanje o današnjoj totalnoj strukturi koja definiše naša uvjerenja, tradicije i kosmološka razmišljanja. Nije li tehnologija mitologija današnjice?
Na svom umjetničkom putu Amer Hadžić je posvećeno varirao formu bosanske kuće i avlije, a u novijim radovima ostaje vjeran ovom fenomenu utkavši ga kao stare zidine, vremenom i nepogodama načete objekte, unutar kojih, na kojima i iza kojih se susreću različiti motivi popularne kulture ili svakodnevnice. Prostor tradicionalne bosanske kuće i avlije kao prostor privatnosti suočen je sa prostorom ulice i njenom umjetnošću, odnosno vizualnim sadržajima promicanim sredstvima masovne kulture. Autor, u duhu nadrealizma, spaja nespojive dimenzije realnosti, predmetima i pojavama daje oneobičen kontekst u pomno i precizno izvedenom uvjerljivom, realističkom prikazu. U radu “The Time is Now” napetost se ostvaruje na relaciji tekst-slika: strjelica upravljena prema gore, zajedno sa natpisom “THE TIME IS NOW”, u sukobu je sa apsurdnom situacijom astronauta koji nosi helium u kartonskoj kutiji. Tragikomičnost prizora je naglašena motivom crvenog balona koji, u pozadini, iza zidina, ukazuje na sanjanu i željenu realnost, dječije nade i uzbuđenja. Iskazan je parodijski i sarkastičan odnos spram nastojanja savremenog čovjeka da napreduje i osvaja svijet oko sebe, da se vine u visine, istovremeno ne mareći za tradicionalne i kulturne vrijednosti, temelje vlastitog postojanja.
U seriji intrigantnih portreta pod nazivom “The Other People”, Denis Haračić ispituje predstavu ljudskog promovisanu i održavanu masovnim sredstvima komunikacije u kulturi. Formalne distorzije su izvedene u crtežu olovkom, kredom i kreonom, što u saradnji sa offsetnom bojom i mischweissom, koje odlikuje specifična konzistencija te smolasti odnosno staklasti efekat, gradi oneobičen i nepredvidiv umjetnički iskaz. Rezultat su fantastični portreti koji konotiraju tribalnost, animalnost, pozivaju nas da suštinski mislimo drugo i drugačije, te pokazuju koliko smo, u prividu obilja i pluraliteta, u stvari osuđeni na jednoličnost i sličnost. Mučno nas suočavaju sa našim ogradama i zatvorenostima, problematizirajući da li smo uopšte sposobni suočiti se sa stranim i nepoznatim.
U seriji slika na platnu – “Sleeper” – autor vizualizira ružnoću sistema vrijednosti u kojem živimo deformisanim, izobličenim portretima. Centralni dijelovi lica su materijalizacija uspavanih savjesti, vizualne metafore otupjelih moći saznanja i osjećanja. Ova serija tematizira kako masovni i globalni tokovi u savremenoj kulturi izgrađuju svijest i podsvijest pojedinca. Uspavanost možemo tumačiti na nekoliko načina u svjetlu autorove kritike savremenog poretka, u kojoj se napredak savremenog društva preobraća u svoju suprotnost. Može se razumjeti kao prezasićenost informacijama u stalnom i brzom protoku informacija, i suštinsku neinformisanost pri konzumaciji prekomjerne količine sadržaja niskog kvaliteta. Zatim se može percipirati kao emotivna apatija čovjeka ispred čijih očiju neprekidno prolaze slike tragedije i stradanja, isprekidane prizorima blagostanja, prestiža i zabave. Živa gesta drugih elemenata portreta može ukazivati na aktivnu ulogu spavača, njihovu proždljivost i bespoštednost u borbi za vrhovnu vrijednost kapitalističkog poretka – novac.
Ishodište za otkrivanje zanemarenih dimenzija ljudskog i integriranja u kulturu bogatije slike čovjeka u radu Lee Jerlagić je indijska tantrička, te japanska filozofija. Njena erotska umjetnost otkriva duboke slojeve bića i iskaze duše u razigranim prepletima tijela ljubavnika, ujedno promišlja filozofske aspekte postojanja iskušavajući raznolike odnose i mogućnosti unutar kompozicije, odnosno likovnog medija. Na tragu uzvišenog smisla erotike, ljubav se poima kao borba i igra sa vlastitim egom, jer drugost je u nama, u srcima koja nastanjuju tijelo.
Kao što su tijela ljubavnika do neraspoznatljivosti prepletena, tako svaki segment umjetničkog iskaza Lee Jerlagić negira binarnu logiku ili-ili u pristupu različitim aspekatima stvarnosti, odnosno umjetnosti: materijalnom i duhovnom, osjetilnom i racionalnom, imaginaciji i razumu, haosu i redu. Tehnika kineskog drvoreza koju autorica koristi u temelju svoga umjetničkog iskaza nije racionalna kao zapadne grafičke tehnike. Kineski pristup umjetničkom stvaranju podrazumijeva cjelovitu ličnost umjetnika, kao i uvjetovanost sredinom u kojoj se izvodi, što otvara mogućnost nepredvidivim aspektima stvaranja. Umjetnica daje primat kompoziciji u odnosu na uvjerljiv prikaz stvarnosti, ispitujući mogućnosti postizanja harmonije u likovnom prikazu, inspirisana komponovanjem u muzici. Više od vjernog prikaza prepleta tijela umjetnicu zanima kako slikanje četkom u traganju za savršenom kompozicijom pruža slobodu u okvirima, kako se razum usaglašava sa imaginacijom. Motiv maske podržava igru skrivanja i raskrivanja: kakva su naša lica u stvarnosti, a kakva u erotici. Sve su to lica i naličja nesavršenosti u potrazi za savršenstvom iskaza.
Likovna mitologija Azre Subašić donosi priču o cikličnom kretanju života između rađanja i umiranja, života i smrti, vatre i vode… Radovi Azre Subašić uvode nas u mitsku viziju svijeta, u potrazi za nepoznatim, pritajenim dijelovima sebstva. Akrilne i vodene boje doprinose fluidnosti slikane građe. Boja, kao i svjetlost nisu u funkciji označavanja predmeta nego su apstraktno sredstvo ritmičke artikulacije prostora. Bojom i svjetlošću se stvara iluzija dubine, što doprinosi dojmu stalnog kretanja. Budući da je naglasak na nastajanju i mijenjanju, boje gube svoju materijalnost, te izranjaju, transformišu se, ostave trag, ponegdje potez ili tačku, suhi nanos, u svrhu sugerisanja motiva talasa, Sunca ili životinje. U takvoj igri vidljivog i nevidljivog, suočavanjem Sunca i Neptuna, kao njegovog antipoda u Sunčevom sistemu, umjetnica nas suočava sa nesvjesnim i pritajenim, neuhvatljivim borbama života i smrti koje se u svakome pojedincu vode.
Radovi Azre Subašić predstavljaju svemir sa vlastitom unutrašnjom svjetlošću. U radu “Sun Opposite Neptun” pratimo život svjetlosti koja se prelama kroz vodu, susret vatre i vode kao univerzalnog zakona svekolikog gibanja. U radu “Ribe postaju ptice” svjetlost, kao i boja, nisu u funkciji jasnosti slike, nego stvaranja utiska međusobne povezanosti svega. Slika prikazuje samo djelić svekolikog kosmičkog kretanja i međuovisnosti u kojoj se sabire umjetnička vizija veze prirodnih i natprirodnih pojava. Gdje se boja uobličava u simbole ribe i ptice umjetnica sugerira oslobađanje od skrivenosti i drame u vrtlogu vode – u let, stvaranje i transcendenciju.
Proces nastanka umjetničkog izraza Alisa Teletović duguje apstraktnom ekspresionizmu: slika je najprije na tlu dok umjetnica oko nje kruži i spontanim kretnjama počinje izgradnju; proces se nastavlja na radnoj površini a moguće i na zidu, dok formalni aspekti kompozicije ne pronađu srodnost sa modusom umjetničke duše. U takvom stvaralačkom činu spletovi znakova pletu mrežu života. Ti spletovi nisu jasno izdiferencirani, to su sugestije i nagovještaji obličja, kapanja, spontani tokovi te nanosi boje, zamršene šare, horizontalni i vertikalni premazi, kojima se postiže višedimenzionalnost prostora slike. Susrećemo i nešto jasnije motive – elementi pejzaža, oblici iz prirode, prije svega cvijeće. Ta posvećenost prorodnim ljepotama nije iskaz interesovanja za saznanjem vanjske realnosti, nego uvjerenje da je priroda uistinu najbolje ogledalo za neznane dimenzije egzistencije. Sam postupak nastanka slike, u kojem preovladava slobodna, emocionalna gesta – podupire uvjerenje da slika nije odraz vanjske stvarnosti, nego da oslobađanjem imaginacije, čije se kretanje vraća u ruku i prenosi u materiju, ostavlja trag umjetnikove egzistencije. Dinamizam vlastite egzistencije umjetnica otkriva u razgovoru sa prirodom, u prepletu boja izviru različiti likovi, emocije, boli i meditacije.
Složenost egzistencije ističe se obiljem prikaza i poštovanjem cijele plohe, naglašavanjem dubine i širine slike. Egzistencija je beskonačna dimenzija prostora što u slici može biti uhvaćena samo sugestijama, fragmentima, nedovršenostima. Slučajnost i spontanost izraza, kompozicije i kolorita, sugerira nedovršenost i poziv recipijentu na istraživanje dubina vlastite ličnosti u razgovoru sa umjetničkim iskazom.
Dr. Lamija Neimarlija
