Fenomenologija težine u arhitekturi

Kategorija težine je univerzalna pojava i odrednica svijeta i čovjekovog života. Budući da je na određeni način apstraktna, težina potrebuje formu za pojavljivanje pa se nikad ne pojavljuje sama. Ta forma može biti fizička (materijalna) i neposredna, ali najčešće višestruko posredovana  i simbolička forma. Zapravo, čovjek, krećući se kroz svijet, svim stvarima pridružuje karakter težine budući da ih uvijek vidi kao tijela, bilo kao materijalna ili, na prvi pogled paradoksalno, „nematerijalna tijela“. Tako čovjek, putem svoje tjelesnosti (i težine) kao svojevrsnim unutarnjim mjernim instrumentom – svojim „tjelesnim kantarom“ koga u biti nije svjestan i koga su modulirali geni hiljadama godina, težinski odmjerava stvari. Tako se, npr., neke stvari i neki arhitektonski objekti iste fizičke težine doimaju kao da imaju različitu težinu, kao da su bez težine, kao da lebde. Itd.
Svoje razumijevanje i osjećanje težine čovjek najpotpunije i najjasnije prenosi i projicira na arhitekturu, odnosno na arhitektonsko tijelo – stvar sa kojom je vjerovatno najprisniji u odnosu na ostale stvari svijeta, već i zato što mu se ta arhitektonska tjelesnost ne pojavljuje kao izvanjska nego unutarnja. Čovjek, figurativno rečeno, ulazi i boravi u tijelu arhitekture (arhitektonski objekat) – i svoje tijelo i tjelesnost poistovjećuje s njom, projicirajući na to tijelo karaktere svoje tjelesnosti. Zato, poput čovjeka i njegovog tijela, kuće se stalno izdižu u visinu „hoće da rastu u visinu“  – što je iskaz entelehija antigravitacije – kao univerzalni poticaj za prevladavanjem težine svakog tijela na ovom svijetu. Zato, na primjer, kuće svojim prozorima i fasadama „gledaju“ na neki vanjski prostor, zato se kuće „oblače“ u svečana, stilska odijela, itd.
Fenomenologija težine otkriva centralnost kategorije težine u arhitekturi i zapravo pojašnjava pojavu arhitekture u njenoj cjelini, naročito način njene tjelesne geneze. Fenomenološka analiza težine u arhitekturi otkriva principe i pravila svih osnovnih arhitektonskih izraza i pojavljivanja. Skoro da nema nijednog arhitektonskog pojavljivanja – materijalnog ili nematerijalnog, fizičkog ili simboličkog (konstrukcija i materijal, forma i funkcija, vertikalno-horizontalna geometrija arhitekture, arhitektonska kompozicijska, društvena ideologija, politički i ekonomski iskaz arhitekture, itd.) a da nije u relaciji sa njenom težinom i tjelesnošću. Sama fizička i simbolička težina su jednovremeno i uvijek i u odnosima povezivanja, određene harmonije i određenog nesklada –diskrepancija njihovih iskazivanja formira pojavne estetske obrasce težine.