U Galeriji Centar – Centra savremene umjetnosti Crne Gore u Podgorici, petak 06.05.2022. u 19:00 sati, upriličeno je otvorenje samostalne retrospektivne izložbe Govor bjeline, umjetnice i više asistentice Nele Hasanbegović, kojom je obilježila dvadeset godina umjetničke karijere.
Nela Hasanbegović je na Akademiji likovnih umjetnosti u Sarajevu završila osnovne i magistarske studije vajarstva. Trenutno je kandidatkinja na doktorskom studiju umjetnosti na Fakultetu likovnih umetnosti u Beogradu, i interdisciplinarnom doktorskom studiju na Pedagoškom fakultetu u Sarajevu. Zaposlena je na Akademiji likovnih umjetnosti Univerziteta u Sarajevu u zvanju više asistentice na predmetima Metodika likovnog odgoja I-VI, Metodika nastave likovne umjetnosti i likovne kulture I-VI, i dr. Izlagala je na preko 130 međunarodnih i domaćih kolektivnih i 19 samostalnih izložbi, a njena djela su uvrštena u muzejske i privatne kolekcije. Učesnica više simpozijuma, panela, konferencija, rezidencijalnih programa, dobitnica prestižnih nagrada i stipendija, te članica strukovnih Udruženja u BiH i inozemstvu. Sudjelovala je u realizaciji više likovno-edukativnih radionica i objavila nekoliko članaka.
Posebna područja njenog istraživačkog interesovanja su trodimenzionalna i intermedijalna umjetnost. Njeni umjetnički radovi su realizirani kao instalacije, video radovi, fotografije i performansi. Njena raznolika umjetnička praksa obilježena je konceptualnim i provokativnim pristupom – koji istražuje odnos između kulturnog pamćenja i identiteta, roda, prostora, arhitekture, nadzora i kontrole – pretočena u djela koja propituju značenje stvaranja umjetnosti, dvosmislenost jezika, ograničenja i mogućnosti. Dvosmislena, izravna te prožeta historijskim, političkim i društvenim referencama, njena se umjetnost nikada ne suzdržava od uspostavljanja kritičkog odnosa sa mjestima na kojima je izložena, materijalima od kojih je napravljena, i ulogom gledaoca i stvaraoca.
Osvrt historičarke umjetnosti Anje Marković povodom retrospektivne izložbe Govor Bjeline.
KAD BJELINA PROGOVORI…
Kustosi to nerado priznaju, ali osim što su izvježbani da profesional- no tumače i vrednuju umjetnost, postoje djela koji ih više ili manje pomjeraju, dotiču i pogađaju kao pojedince. Za mene su to radovi Nele Hasanbegović. Čitaocu teksta i posjetiocu izložbe u Centru savremene umjetnosti Crne Gore, pri završetku teksta i obilaska izložbe, biće sas- vim jasna i nadam se opravdana ovakva pristrastnost.
Skulpturu Ropstvo uzeću kao polazište, ne jer bih je izdvojila po vri- jednosti ili značaju, već zato što sam u njoj pronašla skup svih polazišta i razmišljanja same umjetnice. Ropstvo je njena replika, žene oko- vane lancima za zid. Njene ruke su čvrsto stisnute u pesnice, noge su u raskoraku, spremne da u svakom trenutku naprave korak. Tijelo je ispravljeno, ramena su zategnuta unazad, glava uspravna. Sve ukazuje na otpor i spremnost na borbu. Ali čisto bijelo lice odaje utisak tuge, skučenosti, nesreće. Djeluje kao da na njemu nema traga borbenosti i otpora. A šta je to okovalo umjetnicu? Društvo, sredina, tradicija, ženska pozicija… i tek smo zagrebali po površini.
Motiv okova može se pronaći i u performansu Pod velom gdje umjet- nica sa još par žena formira krug, okrenute su publici, u vjenčanicama dok se po njihovoj bjelini projektuju okovi. Tradicionalno, vjenčanje žene bio je puki dogovor muškaraca, da je iz jednog vlasništva predaju u drugo. Njena uloga može biti vrednovana samo kroz brak i majčinst- vo, a vjenčanje je prvi korak, tranzicija. Lanci projektovani na njihovim bjelinama koje simbolizuju čednost, putenost i poslušnost kao najviše djevojačke ideale, čvrsto drže okovanim svako odstupanje od istih. Žena je objekat i kao takva, može se okovati.
Self replication je serija radova u kojima Hasanbegović duplira sebe (parcijalno), ovoga puta kroz tradicionalnu čipku i njenu bjelinu. Štri- kanje je ženski posao, rađen u dokolici, ali da bude i od koristi – kao dekor. Umjetnica najčešće kroz ovu formu prikazuje uvećani otisak svog lica, dok suptilno kroz vez čipke ispisuje riječi za čije značenje se načelno svi zalažemo: sloboda, ljubav, ženstvenost, jednakost, za- jedništvo… Te vrijednosti su jednako važne svakom umjetniku, svakoj ženi… svim ljudima. Među njima nalazi se i jedan poseban rad izveden u istoj tehnici – otisak torza dok je umjetnica bila trudna. Taj trenutak u kome se stvara novi identitet jedne žene koja će postati majka, ujedno i stvaranje novog života, simbolizuje i most između starog (čipke i tradicije) sa jedne, i novog, uzbudljivog sa druge strane. To novo, tehnološko i sasvim savremeno ogleda se u neonskim svjetlima koja u mr- aku ovim radovima daju privid lasera. Simbolično, ta čipka predstavlja i ko smo bili do juče, našu istoriju i našu tradiciju, ali laseri govore o tome ko smo danas, ili ko ćemo biti sjutra, dok su ispisane riječi puto- kazi za univerzalnu i vječnu vrijednost.
Rad Materna je prostorna instalacija koju čine tri led lampe oko kojih je posuta zemlja. Rad ima više slojeva, tačnije više simboličnih dualnosti: svijetlo i tamno, materijalno i nematerijalno, pozitivno i nega- tivno… Lično me asociralo ponajviše na biblijsko „I bi svjetlo“ kao sami početak i „u pepeo će se vratiti“ kao sami kraj. Jedno bez drugoga ne bi postojali i ne bi imali smisla.
Ženom budućnosti završavam krug jer njen stav sličan je figuri Ropstvo. Hasanbegović je u saradnji sa Darijanom Kalauzovićem zamislila neku buduću generaciju žena oličenoj u ovoj. Njena odjeća podsjeća na neki futuristički, gotovo svemirski oklop. Lice joj je prekriveno mas- kom za VR, njene emocije su nečitljive ali umjesto praznih stisnutih pesnica sada se u rukama pojavljuju mačevi. Žena budućnosti je ratni- ca. Ali ono najvažnije, ona više nije okovana.
Nela Hasanbegović se kroz svoj umjetnički angažman bavi kritičkim i etičkim promišljanjem pozicije žene kroz prizmu tradicije, društva, uloge, ali i vremena. Iako je akcenat prvobitno na ženi, ona je samo polazište za razmišljanje o širim pojmovima poput dobra i zla, is- pravnog, pravednog, o smislu i o univerzalnim vrijednostima. Dakle, prevazilazi i samu ženu. Meni, kao kustoskinji, izuzetno su važna prob- lematizovanja tradicije i naslijeđene kulture jer nas samo preispitivan je i mijenjanje lošeg vode ka boljem, a kao ženi, izuzetno su mi poznati svi okovi. Otuda i ona pristrasnost sa početka…
